U članku se povijest i suvremeno stanje političke znanosti u Hrvatskoj razmatra iz perspektive odnosa i utjecaja vanjskih faktora i unutarnjih aktera. U prvom dijelu analizira se kombinacija vanjskih faktora (ponajprije prirode političko-ideološkog sustava i njegovih promjena) i unutarnjih aktera (osobito dviju vodećih grupacija na Fakultetu političkih nauka – filozofa i pravnika, kao nositelja suprotnih pristupa i koncepcija) koja je odredila formativno razdoblje razvoja politologije. U drugom dijelu članka razmatraju se dva diskontinuiteta u razvoju politologije (prvi je nastao sa slomom reformskog pokreta 1971/1972. i njime se prekida formativno razdoblje i počinje doba  deideologizacije i marginalizacije discipline i studija, a drugi je nastao sa slomom socijalizma i jugoslavenske države 1991/1992. i njime završava razdoblje marksističke politologije i otpočinje razvoj politologije kao samostalne znanosti u pluralističkom okružju) te se pokazuje određeni kontinuitet koji se očitovao u stalnom, iako neujednačenom, procesu osamostaljivanja politologije kao znanosti, u njezinu metodološkome moderniziranju te u postupnoj prevlasti pozitivizma. U trećem dijelu ukazuje se na nastanak politološke ideologije (politologizma) kao obilježja suvremenog stanja politologije te na neke tendencije povezane s tim (marginalizacija političke teorije, tendencija ekskluzivizma i zatvaranja).