U članku se razmatra uloga političara i državnih službenika u horizontalnoj i vertikalnoj koordinaciji javnih politika, s naglaskom na specifični kontekst Hrvatske. Polazeći od tipologije Guya Petersa, koji razlikuje četiri temeljna tipa koordinacije, navedena redom od jednostavnijih prema kompleksnijima: negativna koordinacija, pozitivna koordinacija, policy-koordinacija i vladine strategije, autor pokazuje da je u Hrvatskoj na djelu problem ostvarivanja svih razina koordinacije. Razloge tomu pronalazi u slaboj ulozi standardne policy-analize u upravljanju poslovima u državnoj upravi. Posljedica je toga sustav koordiniranja politika koji se zasniva na ad hoc procjenjivanju umjesto na sustavnom procjenjivanju opcija u formuliranju javnih politika. Stoga u koordinaciji javnih politika ključnu ulogu dobiva ministar financija kao neka vrsta “policy-skretničara”.*