Procesi urbanog sažimanja sve se više prepoznaju kao pojava za istraživanje u  urbanoj politici, koja obuhvaća cijele gradove ili njihove dijelove te metropolitanska područja u kojima dolazi do fundamentalnog smanjivanja njihove ekonomske i društvene baze. Gradovi se suočavaju sa složenim društvenim problemima kao što su procesi starenja

stanovništva, a istodobno prolaze i kroz procese sažimanja. Zamjetne su nuspojave tih procesa preobrazbe više stope nezaposlenosti i nedostatno iskorištavanje infrastrukturnih objekata. Stoga se gradovi više ne mogu sami nositi s tom rastućom kompleksnošću, pa se javlja potreba za suradnjom. Tekuće reforme unutarnje strukture lokalne samouprave povezane s prijenosom resursa i ovlasti, te promjene vanjskih odnosa poslovne zajednice, lokalnih javnih tijela, pojedinačnih birokrata i lokalnih političara, povećavaju institucionalnu fragmentaciju. Stoga procesi unutarnjih i vanjskih reformi stvaraju proširenu mrežu aktera kreiranja javnih politika koji su uključeni u lokalno odlučivanje.

Različite škole mišljenja u urbanoj politici naglašavaju promjenu uloge lokalnih vlasti u procesima odlučivanja. Teorija režima, korporativizam, teorija regulacije ili koncepcije građanskog upravljanja razlikuju se prema tome koliko ističu važnost konkretnih aktera koji sudjeluju u lokalnom odlučivanju. U ovom se radu daje pregled konkurentnih teorijskih

pretpostavki o važnosti konkretnih aktera u lokalnom odlučivanju. Razmatra se pitanje u kojoj su mjeri pojedini oblici upravljanja, koji su usvojeni kao odgovor na procese sažimanja, izraz promjena odnosa lokalnih vlasti i civilnog društva ili poslovnih aktera u međunarodnom komparativnom kontekstu. Postoji li u pogledu na usvojene oblike upravljanja

trend prema sve većoj konvergenciji?